Jahanje bez vodiča nije kod nas uobičajeno. Kao iznimka dobrim jahačima koji su dosadašnjim jahanjima pokazali da znaju jahati i da znaju čuvati i sebe i konja odobravamo pojedinačna jahanja. Onih par ljudi koji su do sada probali zasebna jahanja nisu bili nešto previše oduševljeni. Često su se gubili u blizini kluba, jer klub je usred šume. A sve bukve su slične. Također ... problem predstavlja i eventualna potraga za jahačem koji izgubljen u šumi nema poima gdje je i kuda treba krenuti ... niti zna meni objasniti gdje se nalazi. Problem predstavlja i konj koji je navikao da uvijek ide u društvu drugih konja. Priča iz života. Kod mene je jahala Tina. Čarobna cura. Njoj je sve u vezi konja bilo lako i zabavno. Čak i padovi sa konja. Pala je dva puta ... i svaki put je umirala od smijeha. Razvila je jedinstvenu tehniku ... u stvari nije ju razvila ... kao da se rodila s njom. Za vrijeme dok pada sa konja Tina se hvata za što stigne ... što joj se već nađe blizu ruku. Sedlo vrat uzengija ... i svaki puta padne sa cca 50tak cm od tla. Takva bez i malo straha ... naučila je jahati jaako brzo. I tada je došao dan kada je poželila sama izjahati u šumu. Izabrala je Anan tadašnjeg pastuha u punoj snazi. Došla je do šume ... Anan se počeo buniti što ga vodi dalje od kobila ... ona ga je stegnula uzdama i od zabune ili straha zaboravila je uzde opustiti. Anan tako stegnut na što nije bio naučen počeo je eksperimentirat ... tražio je načina da jahač popusti uzde. Prvo je počeo ići unatrag ... pa u stranu ... pa je počeo mahat glavom pa plagano poskakivat ... a naša Tina prvi put u životu prestrašena stezala je uzde sve više i više ... dok nije pala sa konja. To je bio zadnji put da je došla na jahanje kod mene. Cura koja se nije bojala ničega zbrisala je čim se prvi put prepala konja.
Geronimo
Konjički klub
