Ovo su dvije istinite priče. Ovo je prva priča. Živjela je jednom jedna jaako bogata žena. Živjela je sama sa svojih 10oro pasa. Svo svoje bogatstvo je nakon svoje smrti ostavila svojim psima. Oporučno. Za života skupila ih je hrpu … sve čistokrvni mješanjci spašeni sa ceste. Babac je bio promućuran. Zaklada osnovana da bi se bavila njenim ljubimcima nije dobila njene novce … Aaaa ne! .... ona se mogla samo koristiti njenim novcima … i to samo za vrijeme dok makar i zadnji njen pas bude na životu. Mislila je osigurati svojim psima lijep život. Prisiliti ljude da se brinu o njenim ljubimcima. Prva stvar koja se dogodila nakon njene smrti … psi su završili u kavezima u laboratoriji … u kojima su pese pikali svim mogućim inekcijama i infuzijama samo da im produže život. Šnjofanje psećih guzica … pišanje uz drvo i druge pseće omiljene zanimacije postali su prošlost.
Malo matematike. Imaš 20 miljardi dolara koje smiješ okretati dok je živ makar i samo jedan od 10 pasa. Dvije miljarde po pesu!?!?!?! Tu prestaju emocije. Vidio sam fotku zadnjeg živog psa … imao je 30 godina. Zadnjih 15g nisu mu dali da umre. To je bilo prije 10 godina. Siroče je možda još uvijek živo ... makar na aparatima. Baba mora da se okretala u grobu … od muke … ko centrifuga na veš mašini. Od bijesa. Suprotno od onog ... "Počivala u miru". Ispalo je da i nije tak promućurna kako je mislila. Put do Pakla ... ovdje na zemlji ... popločen je dobrim namjerama.
Radi se o slobodi ... kvaliteti života … i o dignitetu. Radi se o ljubavi. Bolje je živjeti slobodan i sretan u društvu prijatelja 10 godina … nego doživjeti 100tu u samici veličine kreveta. Dužina života manje je važna od kvalitete života. Neusporedivo manje važna.
Ovo je priča o Ananu. Arapskom pastuhu. Nabavio sam ga mladog ... dao sam za njega čak 2 arapske kobile ... toliko je bio krasan. Bio je alat ... veći od prosjeka ... bio je hrabar. Bez okljevanja bacao se sa jahačem kuda treba. Jednom po zimi ... za vrijeme kiša i poplava naišli smo na nepoznati široki potok sa jakom strujom po sredini ... koji je u stvarnosti preko ljeta bio mali potočić smješten na dnu 2-3 metra dubokog kanala. Ja sam mislio da je malo širi, plitak potok bez kanala. Samo sam ga taknuo petama. Anan je bez krzmanja zagazio u njega. Našli smo se oboje do vrata u vodi. On se ponašao kao da to radimo svaki dan. Miran i staložen. Kao da je mislio ... Davimo se u potoku? Pa što? Anan je čak 2 puta poštedio ljude od gaženja ... kada su mu jahači prilikom preskakanja potoka pali pod noge ... čim je osjetio da staje na čovjeka ... popustio bi nogu i munjevito stao sa strane ... čuvajući svog jahača. Jednom ... trebao je stati jahačici na trbuh ... a nije. Drugi put ... trebao je stati jahaču na rame ... a nije. Volio je ljude.
Kada sam ga prvi puta pustio u krdo kobile su pošandrcale. Protjerale su se i one kojima nije bilo vrijeme. Nastala je velika graja. Odjednom počela je piš pauza ... kobile su nudeći se zapišavale po svim ćoškovima i bljeskale stidnicama. Vidi mene ... vidi mene ... Strašno. Od svih svojih kobila on je najviše volio Tamu … angloarapsku kobilu. Uvijek su bili zajedno. Ja naime već godinama sve konje držim zajedno … 0-24, sedam dana u tjednu, 12 mjeseci u godini … u jednoj grupi … kako je to dragi Bog već zamislio. Tama je za Anana bila nešto slično kao “ovca miljenica”. To je pojava ... gledano iz očiju ovčara ... nerentabilnog monogamnog ovna … koji uporno skače samo po jednoj ovci. Dok ostale ovce požudno bleje ... njega nije briga. Umjesto da opsluži 40 dama on opslužuje samo njih desetak. Onu svoju miljenicu i još njih 9 stvarno dosadnih i upornih. Pa opet svoju miljenicu … i tak … uglavnom ... ne skida se sa miljenice. Kada je došlo vrijeme i zbog puno Ananovih kćeri je došao red na novog pastuha odlučio sam Anana kastrirati. Bolje za konja da lunja pašnjacima nego da mora sam stajati u boxu. Kada se Anan vratio u glavno krdo nakon operacije ... odmah uz njega postavila se Tama. Stajali su jedan pored drugog dugo ... i nakon što sam ja otišao. Konji ne plaču ... samo stoje u tišini...
Tama je nastavila voljeti Anana i kao kastrata. Čak prvih godinu dvije dana Anan je skakao na Tamu ... navodno funkcionalan. Pričali si mi školarci da su ih vidjeli. I tako su nam prolazile godine. Njemu nešto brže nego meni. Konjima je krdo sve. Oni se vrlo nerado miču iz krda. Krdo je za konja sigurnost. Ali kada se Anan odvojio od krda ... na jedan popaseni ... siromašni dio pašnjaka kako to već stariji i slabi konji rade ... kao vjerna sjena pratila ga je Tama. Nije ga pustile samog. Nije ju bilo briga za novog pastuha ... sjajnoj akhaltekinca. Anan i Tama su uvijek bili zajedno … udaljeni od glavne grupe konja na “svom” dijelu pašnjaka. Uvijek jedno drugome u vidokrugu. Ko u Hollywoodskim filmovima. Bilježnica … ili tak nekak se zove. Anan je još u mladosti za vrijeme života u štali navukao sipljivost. Štale su loše za konje. Osim onih kraljevskih za koje danas nitko nema love. Sipljivost je gadna bolest. Ne pomažu ni ljekovi … ne pomaže ni šaka svinjske masti koju mu svakodnevno guraš u grlo. Ne pomaže ništa. Znam … probao sam. Lagano kopniš … i gubiš životnu energiju i kile. Tvoj pješćani sat lagano gubi zrnca … po zadnji put … bez mogućnosti da ga okreneš ... makar još samo jednom. Krzno ti gubi sjaj i glava ti se spušta sve niže i niže. Inače … konji na pašnjaku su aktivni … i stalno traže nepopaseni dio pašnjaka sa mladom travom. 100 hektara je puno površine. Anan to više nije radio. Nije mu bilo stalo. Stalno je bio samo na jednom mjestu velikog pašnjaka ... koje si je odabrao … a Tama uprkos popasenoj travi na tom dijelu … bila je s njime. Uvijek. Koji puta znao bi nas pratiti do mjesta gdje sedlamo konje. Kao da nema pametnija posla. Čak nije ni žicao jabuke … išao je za nama … tako … sam od sebe … kao da mu je žao što ga sada rijetko jašemo u odnosu na prije ...dok je bio mlad, čaroban i jak. Volio je ljude.
Konji na pašnjaku ostaju do prvoga snijega. Ove zime snijeg je došao sa niskim temperaturama. Jako niskim temperaturama. Našao sam Anana na njegovom dijelu pašnjaka … poskliznuo se i bio je previše slab da se sam digne … jer bio je veliki led. Smrznuo se do jutra. Nedaleko njega i dalje je stajala Tama. Nije potražila krdo … iako Anana ... očito je bilo ... nema već satima. Ostala je s njim. Vjerna kao i uvijek. Penelopa. Konji ne plaču ... oni samo stoje u tišini....
Da li bi Anan poživio još koju godinu u boxu 4x4 pod dekicom ? Bi sigurno. Ali umjesto Tame ... u boxu pored njega stajao bi neki drugi konj ... nakon nekog vremena opet neki drugi konj. Pa iz nova ... pa iz nova. Tako dugo dok se Anan ne bi prestao vezivati. Dok ne bi počeo žvakati svoj jezik ili pokušavao gutati zrak uprkos kugli koju su mu zavezali pod grlo da to ne radi. O Tami i svježoj travi mogao bi samo maštati. Ja da mogu birati … radije bih umro slobodan na pašnjaku u društvu cure … pod sjajem zvijezda … kada mi dođe vrijeme, makar i koju godinu ranije ... kako je to dragi Bog već zamislio. Ako ti je život lijep svaka smrt je ružna. Ako ostavljaš ljubav svog života iza sebe ... sigurno je i teška. Ali oni koji su se uspjeli vratiti i pričati o svom iskustvu ... kažu da je smrt od smrzavanja lijepa koliko smrt uopće može biti lijepa … da ti je hladno samo u početku … da kasnije vrtiš svoj film u boji ... dok film ne stane i svjetlo lagano ne utrne. Siguran sam u jedno … da je u Ananovom filmu ... u Ananovoj glavi ... i dalje … još dugo nakon što je on prestao fizički biti svjestan da Tama stoji pored njega … i dalje bila Tama ... ljubav njegovog života. Pod prvim zrakama istočnog sunca pasli su rosnu smaragdno zelenu sočnu mladu travu ... zajedno ... glavu uz glavu ... na vrhu brda ... upijajući tople zrake sunca ... dok im vjetar mrsi grivu i rastjeruje muhe ... i veselili se još jednom sunčanom danu kojeg će provesti zajedno ... lijeno ... sa noge na nogu .... čupkajući ...
Pored njega u mraku ... pod studenim sjajem zvijezda ... vjerno u tišini ... stajala je Tama ... sama ... konji ne plaču ...
Prošle su puste godine od kada sam ga prvi puta vidio. Brzo ... kako godine već prolaze. Prošli smo silne avanture zajedno. Nisam ni primjetio da je Anan uz mene cijeli svoj život ... i dobar dio mog. I da me nikada nije izdao. Nikada zatajio. Desi se to ljudima ... dal zbog navike ... ili zbog nemara ... ne prepoznamo na vrijeme pravu vrijednost nekoga pored nas. Dok taj netko ne nestane. Tiho i šutke. I prođe nakon toga još mjesec dana ... i još nam nije jasno. I tada te lupi ... iznenada ... kao da istovare šleper batude na tvoja pleća. Nema mi više Anana.
