Između ta dva osnovna stila postoje razlike za konja i razlike za jahaća. Ajmo prvo vidjet razlike za konja.
- "Englezi" tvrde da konj ima dva kraja, prednji i zadnji. Njihova ideja je stiskanjem listova požurivati mu zadnji kraj a laganim kočenjem uzdama kočiti mu prednji kraj. Oni to zovu prikupljenim konjem. Slično kao kada bi stisnuli oprugu, koja se kao može onda po potrebi produžiti. Na terenu engleskim jahačima uzde često služe kao dodatni oslonac da ne padnu. Konju je teško razlučiti kada ga jahač normalno priteže uzdama, kada jahač želi da konj stane, odnosno kada je jahač izgubio ravnotežu i samo se spašava da ne padne sa konja. Žalosna činjenica je da postoji vrlo malo jahača koji ne vise stalno na uzdama. Na konjsku žalost.
- "Kauboji" koji su cijeli dan jahali konja i ganjali krave razvili su drugi stil. Dokle god konj radi što se od njega traži za nagradu se na njega ne primjenjuju nikakva sredstva prisile. Uzde su uvijek polukružno opuštene, noge, listovi ne stišću konja. Ako želimo promjenu u kretanju na kratko npr. uzde budu u kontaktu sa žvalama dok konj ne promijeni smjer, čim posluša za nagradu odmah mu se popuštaju uzde. To je konju lako shvatljivo, nitko ne voli da mu željeznim žvalama stalno kopaju po zubima.
Za jahanje po ravnim pjeskom nasutim parkurima i skakanje preko prepona engleski stil jahanja očito je dobar. Vjerojatno najbolji. Da li bi western stil bio lošiji ili bolji za skakanje preko prepona nećemo nikada saznati. Iz jednostavnog razloga što je prepone dozvoljeno skakati samo engleskim stilom jahanja. Western stil nije dozvoljen. Ali Ok ... priznam ... za skakanje visokih prepreka engleski stil jahanja je superioran. Problem je što se visokom preprekom smatra sve što je konju iznad grebena. Niski konji imaju greben visom 150 cm. A najviše što se skače u Hrvatskoj čini mi se da je 135 cm. A to skaču sa konjima koji su često grdosije visoke spram 200 cm u grebenu. Taj konj za skakanje 110 cm valjda samo treba malo više dignuti nogu. No svejedno ... Kada dođe do jahanja po teškim terenima stvari se mijenjaju.
Za galopiranje po terenu western stilom u prosjeku je dovoljno 40 sati učenja jahanja, za istu stvar englezima često puta trebaju godine. Zbog drukčijeg položaja nogu engleski stil je nestabilniji na terenu gdje konj pod normalno sam mijenja smjer i brzinu kretanja zbog prilika na terenu, da o naglim zaustavljanjima jer je spazio balu u daljini i ne pričamo. Ili naglo skretanje usred galopa jer je u galopu po visokoj travi iz trave iskočio zec ili srna. Kod engleza to prečesto puta rezultira letom preko konjske glave ili padom sa konja. To je sve zbog jahanja na jednu vertikalu. Mi jašemo na dvije vertikale.
Razlike za jahača. Postoji više razlika ali dvije su glavne.
- Položaj stopala kod "engleza" je paralelan sa kičmom konja. U tom položaju nemoguće je jako spustiti pete jer položaj nije anatomski. Od spuštanja peta u tom položaju bole gležnjevi. Maksimalno spuštene pete su osnova sigurnosti kod jahanja. Western jahači drže stopala otklonjene pod kutem od 45 stupnjeva od konjske kičme. To je prirodan položaj bez bolova koji omogućava maksimalnu spuštenost pete i sigurnost od pada, posebno prema naprijed.
- U literaturi se spominje neutralni položaj tijela jahača u svim režimima jahanja. Kod upravljanja jednom rukom moramo koristiti i uzde i noge i tijelo. I nikada ne "visimo" na uzdama tako da se neutralni položaj lako i brzo uči.
Razlike ne moraju postojati u vrsti sedla. Mi smo recimo iz jahnja izbacili sva western sedla zbog jedne povrede koja se dogodila zbog jabuke koju svako western sedlo ima. Umjesto western sedala mi jašemo podium endurens sedla. Tak svejedno koje sedlo jašeš ... ako znaš jahati.
