Neki jahači, vjerojatno većina u Hrvatskoj, smatra da je jahanje po šumi van staza i puteva opasno za njihove konje i njih same. Ako konje drže zatvorene u štalama preko makar i samo jednog dijela godine onda su vjerojatno i u pravu. Mi godinama jašemo samo po šumi van staza. Sa čistim početnicima i nismo zabilježili niti jednu trajnu povredu.
Tari je jednom protestirao što po četvrti put mora u blatni potok pa se bacio sa mnom na zemlju i zaparao si kožu na zadnjoj nozi. I to je sve nakon stotina i stotina sati provedenih u šumi u divljini. Da budem do kraja iskren dogodila se je jedno uginuće, bolje rečeno eutanazija konja i to istog gore spomenutog Tarija. Ali to nije imalo veze sa jahanjem. Imalo je veze sa otvorenim načinom držanja konja. Dolutala je bijesna lisica i ugrizla je konja. Konji su preko cijele godine vani, ulaze i izlaze iz štalo kako im je volja. Ja tada nisam znao za potrebu cjepljenja konja svake godine protiv bjesnoće. To nam je bila skupa škola. Oni je bio jedan od dva najžešća konja u klubu. Pod sedlom. Inače je bio prava beba. Kao i većina hrvatskih Arapa uostalom. Sada cjepimo konje svake godine.
